(21:49) nedjelja, 27.09.2009.
NEWS!
Odsad sam TU
(1)
(17:21) nedjelja, 20.09.2009.
Chapter 3 – Lucas helps around
In silent moments,
Imaging you here.
All of my memories keep you near,
In silent whispers, silent tears
Ponovno sam u bolnici. Već četvrtu noć ovoga tjedna.
Review
Ustala sam s prvim zrakama sunca negdje oko 6. Bolnica, to mi je bila prva misao. Pokušala sam se obući da ne izgledam ko klošar. Nije mi uspjelo pa me Lena našla kako umorno sjedim ispred ogromnom ormara sa hrpom odjeće pobacane svud po sobi.
„Za ime Božje! Dobro hoćeš ti meni reći što se dogodilo?“ viknula je trčeći u moju sobu.
„Pusti me na miru.“
„S tobom nešto nije OK, Emma subota je. Ti si uvijek u akciji subotom i sigurna sam...“
„Začepi!“ prekinula sam ju.
„Odustajem.“ rekla je i izjurila van.
Obukla sam crnu trenerku, navukla uggsice i počešljala se.
Izašla sam tiho jer sam znala da mi roditelji još spavaju. Sa police sam uzele ključeve od auta. Krenula sam u kuhinju da pozdravim Lenu ali ona je već očito izašla ili je bila u svojoj sobi.
Bila je moja čista suprotnost. Tiho sam izašla i zaključala vrata. Odšetala sam do parkinga i sjela u svoj Citroen. Krenula sam Ave. Champagne prema bolnici. Na radiju je treštao Blue October. Isključila sam ga. Vozila sam se uz kuću od Alysson. Vrlo elitno. Bila je udaljena od moje svega 2 minute. Njena majka je voljela ekstravaganciju pa je kuća izgledala vrlo kičasto. Ipak bila je u granicama normale. Moj obitelj, mi smo bili nešto tipa minimalizam i renesansa.
Skrenula sam na parkiralište bolnice Seattle Grace kad je Lena iskočila sa stražnjeg sjedala.
„Što ti radiš u blonici? Frendica ti je tu? Neeee dečko ti je tu? Ne, znam! Trudna si!“ viknula je.
„Lena, Je ti znaš Briana Shermana?“
„Naravno, svi znaju Briana. Već duže hoda s nekom curom. Nemam pojma kojom. Bed!“
„Ma hoda samnom glupačo.Jučer smo imali prometnu nesreću.“
„Isuse! Ali tebi nije ništa.?!“
„Lakše ogrebotine. Zabili smo se u branik njegovom stranom vozila.“ rekla sam i izašla iz auta.
Šutke smo hodale do bolnice. Ušle smo u dizalo i pritisnule kromiranu tipku sa broj 4.
„Zna li mama?“ pitala je Lena nakon dugotrajne šutnje.
Samo sam odmahnula glavom. Ušle smo na kat i krenule prema recepciji.
Debela simpatična crnkinja po imena Deborah bila je ovdje cijeli tjedan.
„Dobar dan. Posjetiteljice Briana Shermana. Možemo li ući?“ rekla sam prilazeći joj.
„Možete naravno. Više ne trebaš ni pitati.“
Nastavile smo dalje osvjetljenim hodnikom po kojem su jurili doktori i posjetitelji drugih pacijenata. Napokon smo ušle u sobu 326. Brian je bio u istoj pozi kao i prethodnih dana.
Prišla sam krevetu i poljubila ga.
„Spava?“ pitala je Lena.
„Ne, u komi je.“
„Okej, idem ja van.“
Čim je Lena izašla približila sam se više Brianovu krevetu.
„Znam da me ne čuješ. Ali, volim te. Osjećam da sam ja kriva zašto si ovdje. Sve bi bilo uredu da nije bilo moje euforičnosti. Tako mi je žao. Znam da je klišej ali ako me čuješ, molim te, molim te daj mi neki znak. Stisni mi ruku, samo ako me čuješ.“
Nisam se nadala reakciji. Prošlo je samo 5 dana od nesreće i 3 od operacije. Ali onda... Kratko i slabašno stisnuo mi je ruku. Poskočila sam i očekivala da će otvoriti svoje biserno plave oči ali nije.
„Lena zovi doktora!“ zaderala sam se.
Čula sam je kako trči kroz hodnik i zove doktora. Nije je bilo nekon pola minute kada se vratila sa medicinskom sestrom pod ruku.
„Što je bilo dušo?“ pitala je sestra.
„Pomaknuo je ruku, čuo me! Pomaknuo se!“
„Dušo, to je sasvim normalno, ali dobar je to znak, vjerojatno će se probuditi za tjedan dana.“
Tjedan dana!? O Bože. Nisam bila spremna na to. Osjećala sam toliku grižnju savjesti. On je vozio, a bio je tako umoran. Oči su mu se praktički sklapale. Sestra je izašla. Lena je ostala na hodniku te me nakon 1h obavijestila da će je Stephen prebaciti doma. Ma koji Stephen...? Ah, vjerojatno neki lik kojeg je upoznala i već ga zavela. Nastavila sam sjediti i držati Brianovu ruku sve dok me dobar stari umor nije svladao. Zaspala sam u stolici ne marić za to da je vrijeme posjeta već završilo.
*
Promeškoljila sam se i otvorila oči.
„Aaa!“ vrisnula sam.
Dečko mi se nasmijao. Mislim da biste se i vi zaprepastili da otvorite oči i netko bulji u vas svega 20 centimetara od vašeg nosa. Bio mi je poznat, Kuštrava kosa? Smeđe oči?...Nisam se mogla sjetiti odakle ga znam. A onda je progovorio:
„Nasapavala si se?“ pitao je veselo.
„Aha, Ti si L-l-lucas?“ rekla sam zijevajući.
„Aha.“
„Osjećam se kao da me pratiš po bolnici.“
„Pa lijepi posjetioci se rijetko sreću.“ rekao je, zagonetno se nasmiješio i izašao van iz sobe.
(16)
(23:16) srijeda, 16.09.2009.
Chapter 2 - Diagnose
Zurila sam kroz prozor u sumorna svjetla Seattlea. Doktor je potiho ušao u sobu.
Došao je do mene i položio mi ruku na desno rame.
"Što je s njim?"pitala sam.
„Višestruki prijelomi i....“ zaustavio se.
„I što?“ rekla sam okrećući s prema doktoru.
„I što!?“
„I postoji vjerojatnost da ima....teži potres mozga.“
„Što to znači?“
„Znači da će biti u komi, neko vrijeme.“ rekao je doktor i samilosno mi stisnuo ruku.
Povukla sam je natrag.
„Emma?“ pozvao me.
Odmahnula sam rukom neka me ostavi na miru. Tiho je izašao iz sobe i zatvorio vrata. Ušuškala sam se jače u deku i nastavila zuriti kroz prozor. Bacila sam pogled na sat. 8 uvečer. Vrijeme posjete. Svakog trenutka Brianovi roditelji ući će u sobu. Njegova majka jecajući će otrčati dok kreveta dok će njegov otac bezizražajno zuriti u svog nepomičnog sina. Nicky i Tallulah će ostati kod bake i djed s objašnjenjem da je braco na izletu a roditelji moraju na sastanak. Ustala sam i polako otišla do Brianovog kreveta. Nagnula sam se nad njegovo lice, to spokojno mirno lice koje je odavalo čistu bezbrižnost i poljubila ga. Očekivala sam čudo. Kao kad princ poljubi Snjeguljicu i ona se čudom probudi. Nije se dogodilo ništa. Nastavio je nepomično ležati. Popravila sam mu nestašan pramen kose koji je padao preko njegovog čela. Još jednom sam ga poljubila i krenula van.Taman kad sam uhvatila kvaku vrata su se otvorila.
„Emma? Što ti radiš ovdje?“ pitala me Anabelle. Brianova majka.
„Ništa. Bila sam s njim kad se nesreća dogodila. Vraćali smo se sa vikenda.“
„Vikenda? Zar nije Brian bio na kolegiju o sociologiji i...oh!“
„Idem ja sad. Doviđenja gospođo Sherman.“
Izašla sam što brže iz bolnice i sjela na obližnju klupu. Hvala bogu da sam se toplo obukle. Sitne pahulje snjega počele su padati na krošnje stabla iznad klupe. Zarila sam lice u koljena i nastavila sjediti.
„Dobro si?“ pitao je dečko britanskog naglaska.
„Zar izgledam kao da sam dobro?“ rekla sam podignuvši pogled. Imao je kuštravo plavo-smeđu kosu i smeđe oči.
„Kriv sam što pitam!“
„Ne nisi, žao mi je.“ rekla sam i ustala.
Krenula sam prema autu kad je on zamnom viknuo:
„Lucas, A ti?“
„Emma.“
Ušla sam u svoj Citroen i odvezla se kući.
*
„Ej dušo, spremila sam ti večeru u pećnicu.“ rekla je mama čim sam ušla u kuću.
„Ne hvala, nisam gladna.“ rekla i odjurila u sovju sobu.
„Koji je tebi?“ pitala je Lena provirivši kroz vrata u sobi.
„Ne sad Lena.“ odgovorila sam i treskom zatvorila vrata.
Ušla sam u sobu i zaključala vrata. Na pozadini kompjutera bila je moja i Brianova slika od prošlog ljeta u Tijuani. Ekran je zatitro i došla je poruka. Mail od Alysson.
Dovukla sam se do kompjutera i otvorila ga.
Ej stara!
Baš si kuja, ni traga ni glasa cijeli vikend!
Kako je bilo??? Daaajj pričam umirem od znatiželje!
Jeste se? Mislim koje pitanje! Beverly Hills hote, plaže Kalifornije, naravno da jeste!
Jel tako?
Ubiti, odgovori čim dobiješ.
P.S.
Shelby je prekinula s Ryanom...Jupi!
Alysson.
Kliknula sam na delete tipku. Isključila računalo i uvukla se u krevet. Zaspala sam iste sekunde...
(8)
Chapter 1 - Start
Seattle.
Gledala je kako ga odvoze kolima hitne pomoći.
Posrenula je sjedajući na kišom obasut pločnik. Suze su joj nekontrolirano počele padati na blijedo lice stapajući se sa ledenim kapima kiše. Legla je na pločnik i lice okrenula prema podivljalom nebu. Zašto? pitala se.
„Emma, ustani.“ rekla je bolničarka.
Emma se samo preokrenula na drugu stranu i ponovno zaspala.
*
Evo dijela onog na čemu radim.
Opis likova je u boxu.
(1)
